NEUZVRAĆENA LJUBAV

Neuzvraćena Ljubav

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao:”Moram ti nešto reći.”
Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja šta mislim. – Želim razvod – rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala – Zašto? – Izbjegavao sam njeno pitanje. To je nju razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene – Ti nisi čovjeeeek!!

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna šta se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod braka koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30% udjela u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće!
Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je tog trenutka postala stranac.

Bilo mi je zaista žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da poreknem ono šta sam rekao, jer sam stvarno volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko nedjelja, činila se sada čvršćom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao. Bio sam umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još uvijek bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga, pa sam se okrenuo i nastavio da spavam. Ujutro mi je dala svoje uslove za razvod: nije željela ništa od mene, ali je trebalo da odložimo razvod na mjesec dana. Zahtjevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima mnogo školskih obaveza u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtjevala je da je u tih mjesec dana svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do ulaznih vrata. Mislio sam da je totalno poludila. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na te njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve uslove mi je žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i smatrala to apsurdnim. – Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom – rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan, oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je tapšao iza nas – Tata drži mamu u naručju. – Te riječi su me pogađale. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla – Nemoj našem sinu nikad govoriti za razvod. –

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je odmah potom na autobusku stanicu.
A ja sam se odvezao nazad do kancelarije.

Drugi dan bilo nam je mnogo lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njene bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. I shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao šta sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam pričao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicao, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je šta će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula – Sve su moje haljine postale prevelike. – Odjednom sam shvatio koliko je smršala i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše da je nosim. Odjednom mi je sve svanulo. Nosila je sve ove godine toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao – Tata vrijeme je da nosiš mamu napolje. – Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postalo bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjem minutu. Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva da sam korak mogao napraviti.
Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao – Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti!

Odvezao sam se odmah do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez da zaključam vrata. Bojao sam se da bi mogao da promjenim mišljenje. Hodao sam prema gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao – Žao mi je, ali ja više ne želim razvod. – Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. – Imaš li groznicu? – rekla je. Sklonio sam sam joj ruku s moje glave. – Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerovatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvatam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega venčanja, trebalo je tako da je nosim ‘dok nas smrt ne rastavi’. – Ivana kao da se odjednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač.
Otišao sam.

U cvjećari na putu ka kući naručio sam buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me je pitala šta da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro ‘Dok nas smrt ne rastavi’. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu – MRTVU.

Borila se sa rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio.