Strah Od Uskraćivanja Ljubavi (1. dio) – Uzrok Svake Patnje (Neznanje) I Njegov Lijek (Spoznaja)
Filed under KOLUMNA blogera “Nova Vizija”, Metafizika – Duhovnost, Bog, buđenje, David Icke, Eckhart Tolle, ego, iluzija, iluzorno ja, Istina, jedno, laž, ljubav, metafizika, misli, sada, sadašnji trenutak, sloboda, sreća, strah, svijest, um, znanje
Creator Velimir G.
 flag  bookmark  comments

Nova vizija 23Čini se da su gotovo sve devijacije u našem ponašanju, doživljavanju svijeta i međusobnim odnosima nepogrešivo povezane na jedan ili drugi način s našom temeljnom idejom koju imamo o samima sebi, našom slikom, s načinom na koji sami sebe doživljavamo, odnosno, s dubokim osjećajem da smo nepotpuni, da nam nešto nedostaje. Da nismo dovoljno vrijedni ljubavi ili da ne dobivamo dovoljno ljubavi od drugih.

Pogledajte i pronaći ćete da sve te devijacije na neki način vuku svoje korijene iz tog dubljeg osjećaja povrijeđenosti i nanesene životne nepravde – u osjećaju da smo mi žrtve života! To je snažna emotivna kuka na koju se vrlo lako možemo zakvačiti ukoliko nismo svjesni svoje šire prirode kao bića, kao čiste svjesnosti. Takav emotivno-misaoni konstrukt vremenom stvara energetsko “tijelo boli” koje polako prihvaćamo kao svoj identitet s kojim se onda duboko poistovjećujemo. Takvo uvjerenje zauzvrat privlači odgovarajuće misli i iskustva koja dodatno utvrđuju našu predodžbu žrtve i sve nas dublje umataju u čahuru očaja, držeći nas u začaranom krugu patnje i ogorčenosti iz kojeg vrlo teško možemo izaći. Sve dok se budemo čvrsto i slijepo držali tog temeljnog uvjerenja, te primarne ideje da smo mi žrtve života, odnosno da je nad nama na neki način počinjena nepravda, uvijek ćemo biti nesretni, osjećati se napadnutima, manje vrijednima, kukati i proklinjati svoju sudbinu te pribjegavati nasilju kao odgovoru na sve životne situacije. OD PRESUDNE JE VAŽNOSTI UOČITI DA UPRAVO “TU” LEŽI KLJUČNI UZROK SVIH NAŠIH NEDAĆA I PATNJI. Dok to ne shvatimo, ništa nam drugo neće moći pomoći, nikakve afirmacije, pozitivne izjave, motivacijski govori ili gledanje na drugu stranu. Temeljni razlog zbog kojeg afirmacije i pozitivne izjave ne djeluju na način na koji autori knjiga o njima obećavaju da će djelovati, je taj što izvor iz kojeg negativne misli neprestano dolaze nije očišćen. To je jednako situaciji u kojoj pokušavate smrad našpricati parfemom i nadati se da će jednostavno nestati! Neće, bit će još gore jer uzrok smrada nije očišćen. U ovom slučaju, smrad je povrijeđenost, a njezin uzrok ideja da smo žrtve. Sve dok to jasno ne posvijestimo, uvijek ćemo za svoja duševna stanja i životne okolnosti okrivljavati nekoga drugoga. Nije važno koga, ali u našem umu će to uvijek biti netko drugi. Krivac će uvijek biti negdje izvan nas! Jer, osjećaj povrijeđenosti je toliko neprirodan, bolan i nabijen gorčinom da pod svaku cijenu mora biti oslobođen na bilo koji način. On postaje sličan otrovu kojeg se tijelo rješava pod svaku cijenu, a ta potreba nužno i hitno zahtijeva “krivca” – bilo koji objekt, osobu ili situaciju koji će preuzeti punu odgovornost za sve probleme. Tek kada se krivnja svali na nekog drugog, osjećaj povrijeđenosti se privremeno oslobađa i napušta onoga koji ga drži u sebi. Međutim, vrlo često se, u nedostatku jasnoće i iskrenosti prema samima sebi, ta projicirana krivnja kanalizira u potpuno krivim i nerealnim smjerovima i usmjerava na osobe, okolnosti i stvari koje uopće ne moraju biti uzroci te povrijeđenosti jer istinski “krivac” nije prepoznat. Upravo zato svjesnost ovdje igra ključnu ulogu jer nam omogućava da jasno sagledamo i vidimo što je zapravo posrijedi, gdje leže istinski uzroci naših nevolja i kako funkcioniraju ti skriveni, neprimjetni mehanizmi korijenskih životnih uvjerenja i navika koje smo usvojili u ranom djetinjstvu i koji sada iz pozadine oblikuju i utječu na svako naše životno iskustvo. Jer, zanimljiva stvar kod svjesnosti je ta da svaki put kad nešto posvijestimo, mi automatski izlazimo iz toga, zakoračujemo jedan korak unatrag i s te sigurne distance možemo mirno sagledati o čemu je riječ.

Zapanjujuće je, kad pogledamo na taj način, nepristrano, lišeni svojih mentalnih projekcija i emotivno uvjetovanih naočala, vidjeti koliko je život zapravo beskrajno dobar svakome od nas bez obzira što mi mislili o njemu i kako ga doživljavali. On se jednostavno nastavlja dalje i s ljubavlju omogućava svaki naš sljedeći udah. Tada shvaćate da, u suštini, NEMA NIČEG KRIVOG ILI LOŠEG U SAMOM ŽIVOTU! Pogledajte malo bolje oko sebe, Sunce izlazi i zalazi samo od sebe, ptičice radosno cvrkuću svoju pjesmu, cvijeće i trava rastu u svojoj ljepoti i raskoši, rijeke teku svojim tokom, sve se odvija u savršenoj ravnoteži i harmoniji, u miru, neprisilno, prirodno. Kad sve to sagledate tako jasno, hladne glave, shvaćate da NE MOŽETE OKRIVITI ŽIVOT ZA BILO KAKVE PROBLEME KOJI VAM SE DOGAĐAJU – SHVAĆATE DA SE TO NE MOŽE DOVESTI U UZROČNO-POSLJEDIČNU VEZU – ŽIVOT JE IZVAN TOGA, POTPUNO NEDIRNUT SVIM MREŠKANJIMA UMA, UVIJEK MIRAN, UVIJEK POSTOJAN. Sve bolesti i ludilo koje se manifestira oko nas i koje truje naše postojanje isključivo je posljedica naše iskrivljene percepcije o tome tko ili što mi uistinu jesmo.

No, kako i uslijed čega dolazi do te iskrivljene percepcije? Gdje je njezino ishodište? To je ono što moramo uvidjeti, što trebamo otkriti. Gdje je ključ tog gordijskog čvora koji zovemo patnja?
U jednoj jednostavnoj zabludi.

Naime, mi smo živa bića koja na raspolaganju imaju nevjerojatan dar za doživljavanje života – naš um. Zdrav um je onaj koji služi biću kao alat za iskušavanje i doživljavanje, kao instrument koji prenosi i daje povratne informacije prikupljene od strane pet osjetila kako bi biće moglo imati kontekstualno polje unutar kojeg će iskustveno učiti samo o sebi i međudjelovati sa ovim dinamičnim svijetom oblika. Kao takav, on je potpuno bezopasan i prirodan, jer to i jest njegova izvorna uloga, da bude instrument, pomagalo, sredstvo preko kojeg se ostvaruje neka šira svrha, a ne da bude cilj sam po sebi. Međutim, u samom procesu razmišljanja i pogrešnog tumačenja svog vizualnog identiteta dolazi do fragmentacije prirodnog uma u nešto što se zove psihološki um, pojavljuje se misao koja kaže: “Ja sam različit od svih drugih i odvojen od svega što me okružuje. Ti drugi bi me mogli povrijediti, ne osjećam se sigurnim, moram se zaštititi!” Tu počinje formacija EGA, odnosno bolesnog uma, koji crpi svu energiju bića i usmjerava ju prema osiguravanju svojeg vlastitog opstanka za koji vjeruje da je ugrožen.

Život je cjelina koja se propuštena kroz prizmu uma razlama i dijeli na različite pojavne oblike koje um interpretira kao odvojene i nepovezane. Upravo zbog te nesposobnosti sagledavanja i nemougćnosti shvaćanja da je izvor te raznolikosti jedan jedini je ono što uzrokuje zabludu i rađa strah iz kojeg proizlazi patnja.

Nevjerojatno je koliko tjeskobe i stresa ljudi svakodnevno doživljavaju samo zbog zabrinutosti o tome kakav će dojam ostaviti na druge ili što će drugi o njima misliti. Taj strah ide toliko duboko da ga je vrlo često teško uopće i primijetiti na svjesnoj razini, na površini. Međutim, na onoj dubljoj razini svi su neprestano napeti i opterećeni sumnjom u same sebe, jesu li dovoljno dobri, hoće li ih drugi prihvatiti ili ne, hoće li zadovoljiti kriterije ili će ih netko ismijati i rugati im se. Ta napetost je stalno prisutna, čak i kod onih koji prema van djeluju samouvjereno. U suštini, ono čega se svi toliko boje u međusobnoj komunikaciji je osuda i prezir drugih, jer to u konačnici znači da će im biti uskraćena Ljubav, da će biti izostavljeni, a to je nešto čega se svatko instinktivno najviše boji. Taj temeljni strah od odbačenosti i izoliranosti od cjeline, odnosno taj sindrom manje vrijednosti i “ružnog pačeta” pretvara se u snažnu opsesiju koja gotovo graniči s panikom. Iako bi svatko pomislio da je primarni ljudski strah onaj od fizičke smrti, što bi se trebalo činiti najlogičnijim, ipak se pokazuje da je strah od neprihvaćenosti daleko jači, jer su mnogi, kroz povijest, bili spremni ubijati druge, pa čak i žrtvovati svoje vlastite živote kako bi dokazali da su u pravu, kako bi oni bili najbolji i sebe stavili ispred drugih. Jer, ako su u pravu, tada će biti prihvaćeni, prijeći će na stranu pobjednika, a ako budu pobjednici, naići će na odobravanje, čime će postati vrijedni i samim time zaslužiti ono za čime svi najviše teže – Ljubav. Upravo zbog tog straha od osude i vlastite nesigurnosti u same sebe, svi se nastoje prikloniti onima koji su popularni i uspješni i koji su prema mjerilima društva “ostvarili svoje snove” i koji slove za uzore. Tu se rađa mentalitet stada. Svi se pokušavaju prikloniti trendovima i onome “što se nosi” jer vjeruju da će na taj način biti prihvaćeni i naići na odobravanje. Zato su neprestano na oprezu, opsjednuti svojom pojavom, fizičkim izgledom, znanjem, veličinom i društvenim ugledom, svi osjećaju potrebu da dokazivanjem i prezentiranjem svojih izvanjskih kvaliteta i prednosti osiguraju svoju vrijednost i privlačnost u očima drugih.

Međutim, sav taj panični strah proizlazi iz jedne temeljne zablude – a to je da se Ljubav nalazi izvan nas samih i da se s drugim ljudima moramo nadmetati kako bismo prigrabili svoj komadić tog kolača koji zovemo Ljubav, vjerujući da je Ljubav, poput naše ekonomije, ograničena i da je nikad nema dovoljno. Kao posljedica te korijenske zablude, u međuljudskim se odnosima rađaju devijacije poput lukavosti i nadigravanja, jer u takvoj postavci stvari, svatko postaje potencijalna prijetnja ostvarenju sreće i konačnog ispunjenja onog drugog. Odatle proizlazi ona toliko često ponavljana zabluda da je “čovjek čovjeku vuk”. Upravo zbog toga, međuljudski su odnosi, od njihove prirodne uloge, prerasli u neku vrstu sofisticirane i perfidne šahovske igre u kojoj pod svaku cijenu treba pobijediti i nadmudriti neprijatelja. I to stvara ogromnu nelagodu među ljudima, to stvara ograde i obrambene mehanizme i dovodi do otuđenosti i nepovjerenja koje opet posljedično dovodi do povrijeđenosti, revolta, zavisti i srdžbe, netrpeljivosti i bijesa koji doprinose pojavi raznih psihičkih i mentalnih bolesti uslijed kojih ljudi razvijaju nezamislivu paletu emotivnih nuspojava, fobija i poremećaja ličnosti. Upravo je takva napeta i neprirodna atmosfera među ljudima razlog zbog kojeg u odnosima rijetko ima mjesta iskrenosti, povjerenju i opuštenosti, jer bi to značilo spustiti svoj gard, otvoriti se potpuno i samim time dozvoliti sebi da budemo ranjivi i na taj način dati priliku drugima da nas iskoriste, prevare i nadmudre. U takvoj bolesnoj atmosferi, sukobi i problemi se ne rješavaju zdravom komunikacijom i razmjenom mišljenja nego potiskivanjem i prešutnim prelaženjem preko svega što dovodi do dubokog jaza među ljudima i hladnoće u odnosima. Mi se zapravo takvim strahom, nepovjerenjem i oprezom unaprijed štitimo od povrede čak i prije nego što se stvarna povreda manifestirala. To je ono što obično zovemo prkosom i bahatošću. Ja sam bolji od tebe (i zato, ako me slučajno pokušaš spriječiti u ostvarenju mojih interesa ili staneš na put moje sreće, dobit ćeš svoje). U nedostatku šireg razumijevanja, vjerujemo da je naš ugled, naš ponos, naša ego slika jedina garancija i sredstvo za dobivanje Ljubavi. Što je ona vrednija to smo mi više vrijedni Ljubavi.

Izvan tog straha od povrede i straha da će nam netko oteti pravo na naš komadić sreće i ljubavi, nema nikakve potrebe da se ljudi na takav neprirodan način odnose jedni prema drugima! Kad ne bi osjećali prijetnju, i kad bi bili svjesni tko su oni uistinu, kad bi shvatili da je Ljubav za kojom čeznu u svakom trenutku već sastavni dio njih samih, svi oblici devijantnih ponašanja i odnosa bi istog trena prestali.

Jer, kad bi nas netko pitao što bismo radije htjeli, imati prijatelje ili neprijatelje, vjerujem da gotovo nitko od nas ne bi rekao da po svom vlastitom izboru želi imati neprijatelje nego samo prijatelje. Svi po svojoj prirodi naginjemo i težimo Ljubavi, miru i bivanju. U našoj je prirodi da surađujemo, da pomažemo jedni drugima, da budemo prijatelji. To je onaj neposredni i prirodni odgovor našeg bića. To je ono što jesmo. Dakle, ako je tako, potrebno se doista zapitati – što nas to neprestano priječi da budemo prirodni? Kako smo uspjeli tako daleko odlutati i postati tako neprirodni i kruti? Iz jednostavnog razloga – prihvatili smo svoj lažni identitet kao stvarni bez imalo propitivanja! Nasilje je sasvim strano i neprirodno našem biću. To je i razlog zašto naše tijelo instinktivno odgovara na nasilje obranom, mrštenjem i grčenjem želuca, a na dužu izloženost nasilju, negativnim obrascima razmišljanja i sličnim psihološkim nuspojavama odgovara razvojem bolesti. To je nedvojbeni pokazatelj i dokaz istine. Mi nismo nasilni po prirodi. Tek kada pod utjecajem straha povjerujemo da se moramo nadmetati za nešto da bismo osigurali svoj opstanak, tek tada postajemo nasilni! NASILJE JE IZRAVNA POSLJEDICA BOLESTI UMA KOJA PROIZLAZI IZ STRAHA, A KOJI OPET PROIZLAZI IZ NEZNANJA O TOME TKO SMO MI UISTINU. NASILJE JE REAKCIJA NA DUBOKU BOL UZROKOVANU MANJKOM ILI NEDOSTATKOM LJUBAVI.

ZAPANJUJUĆE JE KAD SHVATIMO DA JE SVA NAŠA PATNJA ZAPRAVO POTPUNO NEPOTREBNA I UZALUDNA! MI PATIMO ZBOG NEZNANJA! SVI NAŠI PROBLEMI I SVE PATNJE OVOG SVIJETA SU POVEZANI S POGREŠNOM IDEJOM KOJU IMAMO O SEBI, I KOJU DRUGI IMAJU O SEBI, A KOJA JE POSLJEDICA NAJOBIČNIJE ZABLUDE. Sve psihičke i mentalne bolesti proizlaze iz te zablude. Ali, što učiniti sa zabludom? Možemo li se ljutiti na nju ili kriviti nekoga zbog nje? Ne. Ona je takva kakva je. Mi se možemo ljutiti samo na izražene posljedice te zablude kojima svjedočimo oko sebe. Ali samo bavljenje posljedicama i revoltiranost tim posljedicama nikada neće razriješiti njihov uzrok. To je uzaludno gubljenje vremena i energije. Jedini način na koji možemo riješiti uzrok zablude je taj da ju prepoznamo kao takvu, da uvidimo njezinu lažnost i potom se prepustimo onome što ostaje – ISTINI! Sam čin prepoznavanja bolesti kao bolesti je presudan korak prema ozdravljenju.

Tada shvaćate da jedino istinsko rješenje svekolike patnje nije u borbi, sukobima, optuživanju, okrivljavanju, dizanju “pesnice”, prosvjedima ili agresiji, nego u iscjeljenju. Prvenstveno samih sebe. A to se jedino može ostvariti prirodnim bivanjem i samopromatranjem u miru. Vratite se prirodi, stopite se s njom, zamijetite i doživite njezinu ljepotu. Isključite se na trenutak iz rijeke misli koja neprestano teče vašim umom i dođite u dodir sa svojim istinskim bićem. Uočite savršenstvo koje vlada u svim segmentima prirode. Neka misli dolaze i prolaze, ne pokušavajte ih susprezati ili potiskivati. Nemojte se boriti protiv njih. Poželite im dobrodošlicu i pustite ih da odu kad žele. Ali vi ispod svega toga ostanite s ljepotom, ostanite sa svojim osjećajima i doživljavanjem.

Nema ničeg natprirodnog u našem vlastitom biću, njegovim prepoznavanjem se ne postižu nikakve posebne moći koje našem egu djeluju tako primamljivo, poput putovanja kroz vrijeme, mijenjanja događaja iz prošlosti, teleportacije, ili čega već. Baš naprotiv, ono nas izvlači izvan vremena, izvan prošlosti i budućnosti u vječni sadašnji trenutak u kojem je život jedino stvaran i istinit. Jednostavno se prepustite neposrednom doživljaju ovog trenutka. S vremenom će početni osjećaj mentalne praznine, tjeskobe i dosade zamijeniti jedan dublji osjećaj mira i temeljne radosti koja će proizaći iz toga. Nešto će se opustiti u vama. Prepustite se svom bivanju i u njemu ćete otkriti Ljubav za koju ćete shvatiti da je oduvijek bila tu, cijelog vašeg života, skrivena ispod gustih i debelih slojeva poistovjećivanja sa onim lažnim i neprirodnim. Shvatit ćete da je ona suština svakog vašeg oduševljenja, temelj svakog iskrenog suosjećanja i one iskonske radosti bivanja koju ste znali osjetiti u rijetkim trenucima opuštenosti, mira i tišine vašeg vlastitog uma, kada niste bili opterećeni društvenim normama, moralnim dogmama i strahom od osude i nametnute krivnje. Kada ste jednostavno bili ono što po svojoj prirodi jeste. Opijeni i okupani ekstazom te prirodnosti vi susrećete svoje vlastito biće i otkrivate da je ono uvijek tu, u rukama sklopljenim od zahvalnosti na daru života. Spoznaja prirode vašeg vlastitog bića donosi vam neporecivu jasnoću o tome tko vi jeste, nepobitno saznanje i duboku mirnoću koju ništa ne može pomutiti, jer ona vas izvlači iz temeljne iluzije pogrešne identifikacije. Ona vas oslobađa umišljenosti i zablude da ste “posebniji” ili na neki način “bolji” u odnosu na bilo koga drugoga. Ona razbija debelu koru vašeg ponosa. Uviđate jasno da vi niste ljuska za koju ste mislili da jeste cijelog svog života. Prvi put jasno shvaćate da ste vi život unutar te ljuske, čisto bivanje.

Znajući to izvan svake sumnje, vi živite jednostavno samo kao to čisto biće. Neopterećeni dojmom koji ostavljate prema van, onim osjećajem samovažnosti u odnosu na druge, bez potrebe za uspoređivanjem. Bez potrebe da budete u pravu i da se netko složi s vama. Nema potrebe za dokazivanjem. Iznenadit ćete se kako je to zapravo jednostavno. To je nešto najprirodnije što postoji. Biti ono što jeste od vas ne zahtijeva ništa. Vi jednostavno već jeste to što jeste sami po sebi, bez ikakvog napora. Dovoljno je samo to da ne pokušavate biti nešto što niste. Napor se javlja samo kad se, u želji da zadivimo nekoga ili ostavimo određeni dojam kako bismo ostvarili svoju osobnu korist, pretvaramo da smo nešto više od onoga što jesmo. Tada moramo ulagati ogromne količine energije kako bismo održali tu umjetnu tvorevinu, tu lažnu ego sliku koju smo prezentirali drugima kao sebe i za koju sada osjećamo da ju ne smijemo iznevjeriti. Vječni pritisak da održavamo takvu sliku, od nas zahtijeva mnogo napora koji dovodi do zamora, frustracije i nezadovoljstva.

Međutim, kad ste svjesni svoje šire prirode kao čiste svjesnosti, i komunicirate s drugima iskreno na toj razini bića vi im dajete priliku da i oni budu ono što jesu. Ogromna je prostranost i sloboda

prisutna u tome. Vi ih lišavate osjećaja dužnosti da vas moraju nadmašiti ili na neki način biti bolji od vas. U vašem se društvu osjećaju ugodno jer im vi ne predstavljate prijetnju u tom smislu, vi nemate od njih očekivanja da budu zabavni, da budu nešto što nikada ne mogu biti. Kakvo olakšanje. Kakvog ogromnog tereta rješavate sebe i sve oko sebe. Život postaje lakoća sama i kreće se kroz vas slobodno bez otpora, onakav kakav jest, prirodan, zdrav, miran, radostan!

Nastavlja se…

P.S. Evo jedne pjesmice koja savršeno odgovara filingu ovog posta! :D A i intervju s Jasonom na početku je zanimljiv! :D Namaste!

http://novavizija.blog.hr

Comments (Refresh)

Autor: Alakh

Vrlo, vrlo dobro… ;)

uz samo par malih opaski/pojašnjenja:
1. Ne postoji nešto takovo poput “bolestan um”. Um je “zdrav” samo onda kada ga NEMA (a “nema ga” jedino kada se samo-utihne/dokonča u “Tao-Jedinstvu” unutar Srca). i
2. Ego je “Magnet” čiji su polovi Strah i Želja, a Um može postojati (van tog Jedinstva), pa time i fukkcionisati, jedino i ISKLJUČIVO na relaciji napona/elektriciteta između ta dva Pola. Stoga, takovo nešto poput “smirenog uma” jednostavno NE POSTOJI: Um je “smiren” jedino onda kada ga NEMA (kada je unutar onog, transcendentalnog, Jedinstva)!

Inače, istina jeste – SVI ljudski problemi nastaju samo zbog nedostatka Ljubavi, odnosno: zbog neposedovanja ispravne/istinske percepcije da LJUBAV JESTE, i da NIKADA NIJE POSTOJALO NITI VREME NITI PROSTOR U KOJEM SMO OD NJE BILI, ILI UOPŠTE MOGLI BITI, RAZDVOJENI.
Ljubav je SVE (što jeste i što uopšte možemo zamisliti…), a svesnost te Istine jeste ono što KONAČNO OSLOBAĐA. Istine da JA jesam Ljubav …da JA jesam Istina …da JA jesam SVE.

Stoga jedino, i konačno, “rešenje” (iz-bavljenje, o-slobođenje) leži u Svesnosti: konačnoj svesnosti ISTINE!

Autor: Kruno

..vrlo duboka promišljanja Novavizijo.. :-) sad.. možemo li smatrati cijelim život patnjom.. neki ljudi su sretni (vrlo lijep ego) i ako ih pitaš reći će “Ja i patnja nemamo ništa jedno sa drugim”.. a opet, umre nekome voljena osoba i patnja može ili ne mora biti tu.. da li to ima veze sa osjećajem da “nemamo dovoljno ljubavi” “nismo dovoljno vrijedni”.. imamo osobe koje su arogantne… čak bih rekao sa kompleksom više vrijednosti.. pa opet pate.. imali smo i majku Terezu koja je bila puna ljubavi ali je sigurno patila zbog nepravde u svijetu.. sad je pitanje što je ljubav.. možemo li miješati univerzalnu i ideju ljudske ljubavi kao takve.. i što je na kraju krajeva patnja.. o čemu ovisi patnja… :-) :-)

=-=-=-=-=
Powered by Blogilo